ProZ.com translation contests »
17th Translation Contest: "The Sounds of Silence" » English to Bosnian » Entry by Arina Sarac


Source text in English

Translation by Arina Sarac (#23089) — Winner

A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.

And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.

What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much.
Tema našeg vremena – bar kada se radi o razvijenom svijetu – jeste da su ljudi željni tišine, a nikako da je nađu. Tutnjava saobraćaja, beskrajno „bipkanje“ telefona, digitalno oglašavanje u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim poslovnim prostorima, neprekidno nas napadaju i odvlače nam pažnju. Ljudski rod sam sebe iscrpljuje bukom, a čezne za njenom suprotnošću – bilo u divljini, na prostranstvima okeana ili u nekom izolovanom kutku posvećenom miru i koncentraciji. Profesor istorije Alain Corbin piše iz svog utočišta na Sorboni, a norveški istraživač Erling Kagge o svojim sjećanjima iz bespuća Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći.
A ipak, kako Corbin naglašava u „Istoriji tišine“, danas vjerovatno i nije bučnije nego što je bilo u prijašnjim vremenima. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujućeg zveketanja metalom okovanih točkova i konjskih potkovica po kaldrmi. Prije dobrovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusi i vozovi su odzvanjali razgovorom. Prodavači novina ne bi ostavljali svoju robu da nijemo leži u gomilama, nego su je oglašavali vičući iz sveg glasa, isto kao što su radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorištem i operom vladao je haos bučnih odobravanja i negodovanja. Čak i na selu, težaci su pjevali dok su „irgatili“u polju. Sada više ne pjevaju.
Nije se toliko promijenio nivo buke, na koju su se ljudi tužili i u prošlim vijekovima, nego nivo distrakcije, što zauzima prostor u koji bi inače tišina mogla prodrijeti. I tu se nazire još jedan paradoks: kada nastane – u dubini borove šume, u ogoljeloj pustinji, u sobi iz koje su odjednom svi izašli – tišina je često prije dočekana nelagodom, nego dobrodošlicom. Strepnja se ušulja; uho instinktivno traži da se „zakači“ za nešto što će ga spasiti od te neznane praznine – bilo da je to pucketanje vatre, ptičji pjev ili šuštanje lišća. Ljudi žele tišinu, ali ne baš previše.


Discuss this entry