U knjizi „Društvo transparentnosti” (2012.) južnokorejski filozof Byung Chul Han još jednom polazi od panoptičke metafore Michela Foucaulta kako bi objasnio pojam digitalne panoptike. Taj se pojam odnosi na novu neograničenu vidljivost koja omogućuje da se putem elektroničkih medija sve vidi, počevši od intime svake osobe. To uključuje društvene mreže i Googleove alate Earth, Maps, Glass i Street View te YouTube.
Hiperpovezana Južna Koreja ima najbržu brzinu pretraživanja interneta na svijetu te je najodvažniji laboratorij društva transparentnosti, zbog čega je postala svojevrsna „sveta zemlja” čovjeka digitalnog doba kojem je mobilni uređaj nastavak ruke putem kojeg „istražuje” svijet.
Panoptički nadzor disciplinarnog društva djelovao je s linearne perspektive pogleda usmjerenog sa središnjeg tornja. Zatvorenici se nisu međusobno vidjeli, a nisu ni razabirali stražara, te bi im bilo draže da ih se ne promatra da bi imali barem malo slobode. Kod digitalne panoptike, s druge strane, gubi se njezina perspektivna priroda: u kibernetičkom prostoru svi se međusobno vide te se izlažu promatranju. Jedinstvena nadzorna točka koja postoji kod analoškog promatranja nestaje: sad se promatra iz svih kutova. Međutim, nadzor i dalje postoji, na drugačiji način, te je još učinkovitiji. Budući da svaka osoba pruža ostalima mogućnost da vide njezinu intimu, stvara se uzajamni nadzor. Ta neograničena vidljivost „unazađuje društvo transparentnosti sve dok se ono ne pretvori u društvo nadzora. Svatko nadzire svakog”, napisao je filozof.
(...) U eseju „Društvo transparentnosti” tvrdi se da se svijet razvija kao veliki panoptikum u kojem ne postoji zid koji razdvaja unutarnje od vanjskog.