U knjizi »Društvo transparentnosti« (2012), južnokorejski filozof Byung Chul Hana, i ovoga puta polazi od metafore panoptikona Michela Foucaulta kako bi razvio koncept digitalnog panoptikona. Taj pojam se odnosi na novu, potpunu vidljivost koja nam preko elektroničkih uređaja omogućuje uvid u sve, počevši s intimnošću svake osobe. To uključuje društvene mreže i Googleove alate – Earth. Karte, Naočale, Street View – i Youtube.
Hiper-povezana Južna Koreja ima najbržu internet brzinu na svijetu i predstavlja najodlučniji laboratorij transparentnog društva, koji je nastao na nekoj vrsti »svete zemlje« digitalnog čovjeka, čiji je mobitel samo produžetak ruke pomoću kojeg »istražuje« svijet.
Panoptička kontrola discipliniranog društva odvijala se kroz pogled s centralnog tornja. Zatvorenici se nisu međusobno vidjeli – niti su uočavali čuvara – i draže bi im bilo da ih se nije promatralo kako bi imali barem malo slobode. Za razliku od toga, digitalni panoptikum gubi svoj perspektivistički karakter: u kibernetičkoj matrici svi vide jedni druge i sami se izlažu da budu viđeni. Jedina zajednička točka koju je imao analogni pogled nestaje: sada se sve promatra iz svih kuteva. Ali kontrola se nastavlja – na drugačiji način – i biti će još učinkovitija. Zato što svaki pojedinac omogućuje drugima pogled u svoju intimu, stvarajući međusobno nadziranje. Ova potpuna vidljivost »degradira transparentno društvo do te mjere da to isto društvo postaje društvo kontrole. Svatko kontrolira svakog«, rekao je filozof.
(...) Djelo »Društvo transparentnosti« završava na način da se svijet razvija kao veliki panoptikum u kojem nikakav zid ne razdvaja unutarnji dio od vanjskog.